Hrana je neophodna za život pa ljudi nemaju drugoga izbora nego držati se zemljoradnje, čak i onda kada je produktivnost niska.

Tekst napisao: dr. sc. Dragutin Vincek

Prošlost svakoga kraja može se promatrati na mnogo načina: kao povijesni pregled najvažnijih događanja, kao vremenska skala gospodarskih uspona i padova ili pak kroz promjenu društveno-političkoga života. Međutim, može se proučavati i kroz proizvodnju hrane. U povijesti poljoprivreda je omogućila stvaranje prvih civilizacija i postala je oruđe organizacije društva. Politički, ekonomski i religijski ustroj temeljio se na sustavima proizvodnje i raspodjele hrane. Hrana je doslovno sve održavala na životu i pokretala, ljude i životinje, stoga je u kontroli hrane bila moć, što su naravno vladajuće elite i koristile kroz stoljeća prisvajanjem viška hrane, dok današnji vladari posjeduju sjemenski i sadni materijal, pa opet na neki način kontroliraju proizvodnju hrane i imaju moć.

Hrana je neophodna za život pa ljudi nemaju drugoga izbora nego držati se zemljoradnje, čak i onda kada je produktivnost niska. U strukturi gospodarstava u prošlosti je dominirala poljoprivredna proizvodnja jer je više od 90% stanovništva živjelo od poljoprivrede i proizvodnje hrane. Osobine marljivost i radišnost oduvijek su krasile žitelje varaždinskog kraja. Zemlja se godišnje dva puta zasijavala što je danas zaista rijetkost. Većinom se držalo rogato blago, dok je konja bilo jako malo. Zbog malih površina šuma pod hrastom, uzgoj svinja na žirenju bio je vrlo skroman. Iz svega navedenog proizlazi da je ovaj dio Hrvatskog zagorja bilo izrazito agrarno područje s vrlo nepovoljnom posjedovnom strukturom, što je slučaj i dan-danas.

Kroz povijest, generacije i generacije ljudi izgrađivale su svoje lokalne identitete. Učeći na greškama, usavršavali su svoje vještine i znanja te čuvale od zaborava poljoprivredne proizvode. I ovaj je kraj kroz povijest na različite načine prihvaćao i kultivirao povrće i životinje koje je posredno doneseno na hrvatsko tlo. Najzastupljenije Kolumbove botaničke vrste koje su se prilagodile ovom podneblju su: bundeva, grah, krumpir, kukuruz a od životinja purani. S obzirom na osnovne namirnice i jednostavna jela, osnovna i zajednička prehrambena značajka bila je upotreba svinjske masti, bučinoga ulja, obilje mlijeka i mliječnih prerađevina. Najčešće meso korišteno u prehrani bila je svinjetina ili perad.

Prema povijesnim navodima, kukuruz se u ovim krajevima pojavio negdje oko 1600 godine i tek u sljedećem stoljeću ta je kultura počela dobivati na značenju i od toga se vremena vrlo brzo širio u sve krajeve. Prema površinama koje je zauzimao i po značenju za poljoprivredna gospodarstva, kukuruz je bio najvažniji usjev. Krumpir je druga najučestalija poljoprivredna kultura koja se na ovom području uzgaja gotovo tri stoljeća. U naše krajeve stigao je oko 1760. godine, a donijeli su ga vojnici i staklari iz Češke. Krumpir se najuspješnije kroz povijest uzgajao na svim hrvatskim prostorima te je i simbol socijalne kategorije. To potvrđuje i narodni izraz „krumpir postoji da i sirotinja ima koga guliti“. Uz kukuruz i krumpir, novi proizvod koji se pojavio u Europi početkom 16. stoljeća, odmah po otkriću Amerike, bila je buča. U stručnoj literaturi buča se spominje od polovice 16. stoljeća, a već potkraj istoga stoljeća počinje se spominjati i bučino ulje, pod nazivom Oleum peponis, ulje vrste Cucurbita pepo. Međutim, ono što treba posebno naglasiti jest da se osim proizvoda uvezenih iz Amerike, uveo i model sijanja i sadnje tih proizvoda. Od Indijanaca, iz domovine ovih kultura, preuzet je i model sadnje pod nazivom tri sestre, gdje se na istoj površini u skoro isto vrijeme zajedno siju: kukuruz, grah i buča. Ovakav vid poljoprivredne proizvodnje održao se sve do danas iako se polako prelazi na specijalizaciju proizvodnje.

No, kad je riječ o problemima, poljoprivreda varaždinskog područja dijeli sudbinu ukupne poljoprivrede RH. Problem su mali posjedi, rasparceliranost zemljišta i prevelika gustoća naseljenosti. Nakon agrarne reforme u prvoj Jugoslaviji (1919. – 1931.) prosječni je seljački posjed u Hrvatskoj bio 4,0 ha, što je bilo blizu prosječne razine 1920-ih godina u Njemačkoj, a za oko trećinu manje od one u Čehoslovačkoj, Švicarskoj i Nizozemskoj. Sredinom 50-tih godina 20. stoljeća, nakon tektonskih promjena u ratu i poraću, veličina prosječnoga dobra u Hrvatskoj smanjena je na 3,5 ha, a do 2003. godine pala je za još jednu trećinu, na 2,4 ha. Istodobno se površina obiteljskoga gospodarstva u razvijenim europskim zemljama povećala oko tri puta.

Varaždinski poljoprivrednici danas trpe nesređeno stanje iz prošlosti: usitnjenost poljoprivrednih parcela, zakon o nasljeđivanju koji dopušta da svaki član nove generacije može imati poljoprivredno gospodarstvo, a problem su i demografska kretanja. Bivša država favorizirala je kombinate, a nova hrvatska država dala je povlašteni status privatnim korporacijama koji su preuzeli kombinate. Mala su gospodarstva prepuštena sama sebi i najčešće tretirana kao svojevrsna socijalna kategorija.

Danas je poljoprivredna proizvodnja odraz „stila života“ onih kojima je to bio njihov odabir. To je suživot čovjeka i prirodnoga okruženja, koje nekad ide na ruku poljoprivredniku, a nekada je taj suživot vrlo težak. Samodostatnost proizvodnje hrane iznosi između 70 – 80 %. Krumpir i svinjsko meso u temeljima su prehrane domaćinstava i oba se proizvoda uzgajaju na malim gospodarstvima. Veliki broj malih uzgajivača svinja svinjetinu i krumpir proizvode isključivo za vlastite potrebe, a višak, ako ga imaju, prodaju na lokalnim tržnicama.

Mala gospodarstva u ovoj regiji uglavnom se smatraju čuvarima tradicije. Cijeni ih se jer proizvode lokalne proizvode, štite okoliš, čuvaju tradiciju te vjerske i druge običaje. Osim toga, njihovi se poljoprivredni proizvodi smatraju kvalitetnijima od onih koji se mogu nabaviti u supermarketima. Uloga i opstanak malih gospodarstava ne ovise u prvom redu o ekonomskom razvoju, već uglavnom o poljoprivrednoj politici, naslijeđenoj zemljišnoj strukturi, politici gospodarenja zemljom i drugom. No, to je puno šira tema u kojoj su naši poljoprivrednici tek jedan mali kamenčić u velikom mozaiku nesređenih odnosa u hrvatskoj poljoprivredi.