Glavna razlika je što se u procesu od polja do stola bavimo fizičkim proizvodima, odnosno samom hranom, dok se u procesu od stola do polja bavimo podatcima koji prikazuju potrebe za hranom. Hrana nastaje na polju, a informacija o tome da je hrana potrebna na stolu, u trenutku kada se pojede obrok. Tijekom godina promatranja nezavisne proizvodnje hrane te traženja odgovora kako informacijski sustavi mogu pomoći hrvatskim OPG-ovima jedan od glavnih izazova manjih i nezavisnih proizvođača hrane je planiranje. Kako procesuirati proizvode s polja, kome ih prodati, gdje se kupac nalazi, koliko je spreman platiti, kolika je potražnja te koja je dinamika potrošnje, koliko uložiti u marketing, koje kanale koristiti te s kim biti partner. Ako krenemo od stola, odnosno sakupljamo podatke te ih procesuiramo kako bi stvorili informaciju znamo odgovore na sva gore navedena pitanja. Ako tome dodamo da krajnji konzument hrane ima interakciju s informacijskim sustavom, stvaramo uvid u njegove potrošačke navike, možemo sakupiti povratnu informaciju kako unaprijediti proizvod te nam on može pomoći u plasmanu naših proizvoda tako da nas promovira prema svojim poznanicima te tako postaje bitan agent u povećanju prodaje.
E sada gdje su izazovi u dizajnu jednog takvog informacijskog sustava, koje podatke obrađujemo? Isto tako kako se takav informacijski sustav uklapa u koncept Big Data.
Koje su to dvije osobe u kontekstu? Proizvođač i konzument. Stoga neka od pitanja bi bila sljedeća
Nekidan smo s kolegom sjedili na kavi te razgovarali o ovim izazovima
Misao koje je ostala u zajedničkom mentalnom prostoru je ta da je ustvari strašno to što o osobi s kojom jedemo možemo saznati skoro sve, a o hrani koju jedemo skoro ništa.
Tu bih stao, te ostavio čitatelja da razmisli o ovome, te da ako može pridruži nam se u našem mentalnom prostoru.
Autor: Sergej Lugović
Tekst objavljujemo uz dopuštenje autora.
Vaš VeeMee savjetnik