Cijena bacanja hrane

Upitamo li masu ljudi:“ neka pobornici bacanja hrane dignu ruku“, sigurni smo kako nećemo vidjeti gotovo niti jednu ruku u zraku. Sudeći po tome reklo bi se kako smo svi redom savjesni građani koji prvenstveno brinu o sebi, bližnjima, a potom i majci prirodi. Ali nismo. Svojim djelima pokazujemo da itekako jesmo pobornici bacanja hrane. U velikim, enormnim količinama. I ovdje se ne radi o bacanju ostatka karfiola s tanjura nakon večere. Ovdje se radi o 300 tisuća tona hrane bačene u Hrvatskoj, na godišnjoj bazi. 75 kilograma bačene hrane po stanovniku. Ponavljamo, 300 tisuća tona. Na svjetskoj razini baci se pak 1,3 milijarde tona kilograma hrane godišnje. 1,3 milijarde tona bačene hrane znači 1,3 milijarde problema koji prijete našoj klimi, zraku, tlu i vodi. I sve to dok razne udruge i organizacije pokušavaju podignuti svijest i solidarnost prema miljonima gladnih i beskućnika koji za večeru nemaju niti „karfiol kojeg smo na kraju večere bacili“.

„Riba smrdi od glave, ne od repa“, čuli smo to zar ne? Smrad ove „ribe“ započinje od našeg uzimanja hrane zdravo za gotovo, i to na način da je pogled na nju kao na „neograničenu“ (u svakom smislu) u nama proizveo krajnje rasipne navike. 1,3 milijarde tona bačene hrane (godišnje) značilo bi da se 1/3 proizvedene hrane ne pojede, već baci. Sigurni smo da nitko od nas ovih brojki nije svjestan.

Pogađate koja industrijska grana bi mogla biti najrazornija sila na svijetu? Odgovor je – industrijska poljoprivreda. A ovo su njeni štetni učinci:

Utjecaj na klimu

Globalna prehrambena indsutrija odgovorna je za otprilike 1/3 svih emisija stakleničkih plinova koje uzrokuje čovjek. Podaci su to Bena Simona, suosnivača tvrtke Imperfect Produce. Kad bismo mogli prestati s bacanjem hrane, samo to bi smanjilo utjecaj prehrambene industrije na našu klimu za 1/3. to bi nam više pomoglo u smanjivanju utjecaja ugljika negoli zamjena svih nitnih žarulja na svijetu LED žaruljama.

Institut za klimatska istraživanja iz Postdama (PIK) proveo je studije koje ukazuju da bi se učinak stakleničkih plinova koji dolaze iz poljoprivrede mogao, pametnim upravljanjem i kontrolom proizvodnje hrane, smanjiti za 14% do 2050. godine. Međutim, ukoliko svjetska gospodarstva ne poduzmu određene mjere u vezi smanjenja otpada hrane, klimatske promjene mogle bi dovesti do ekstremnih vremenskih uvjeta, suša, poplava, porasta razine mora i oceana.

Kemijska gnojiva

Dok je tlo sve iscpljenije, u komercijalnoj, neekološkoj poljoprivredi koriste se velike količine sintetičkog gnojiva za proizvodnju održivih kultura. Stoga se u svjetskim oceanima, zbog otjecanja fosfora i dušika s velikih farmi, pojavljuje sve više „mrtvih zona“ (zona u kojima ne postoje uvjeti za život). Dio masovnog odumiranja ribljih vrsta u oceanima posljedica je, dakle, uporabe kemijskih gnojiva u poljoprivredi.

Problem svjetske gladi

UN-ova organizacija za poljoprivredu i hranu procjenjuje kako se broj gladnih i pothranjenih bliži milijardi unatoč činjenici da živimo na planeti koja proizvodi dovoljno hrane za sve koji su trenutno živi. Ipak, prepeke za „hranjenje svijeta“ političke su i ekonomske naravi. Najčešće ljudi gladuju jer žive u zemljama koje nemaju novca za uzgoj ili kupovinu i uvoz hrane. Smanjivanje otpada bačene hrane zasigurno neće nahraniti gladne, međutim jedno je sigurno: gladni također neće ništa postići ukoliko hrana završi na deponijima.

Odlagališta

Činjenica je da 1/3 hrane koja bi trebala završiti na tanjurima gladnih, završava na deponijima gdje se zbog nedostatka kisika raspada (proces znan kao anaerobna probava), umjesto da se kompostira. Anaerobne bakterije hrane se metanom iz hrane čime proizvode stakleničke plinove koji doprinose kontinuiranoj destabilizaciji klime i 21 puta su snažniji od ugljičnog dioksida. Padne li na odlagališta, prekrivena otpadom od hrane, kiša, otjecanje nosi anaerobne bakterije u vode, čime se izaziva cvjetanje algi koje troše kisik drugim vrstama ubijajući na taj način rijeke, jezera i potoke. Kao što vidimo, put odbačene hrane od deponija do vode začarani je krug kojeg treba „presjeći“.

Jedan od najvećih problema, odnosno pogrešaka u prehrambenom lancu događa se u maloprodaji. Ogromna količina ispravne hrane završava bacanjem jer nije dovoljno „prezentabilna“ za izlog u supermarketima. To bi značilo ukoliko se tikvica koja je prilikom transporta zadobila nekoliko ogrebotina, procjeni kao nereprezentativna ili nedvoljno atraktivna, osuđena je na propast. Tu ipak u pomoć priskače VeeMee koji je od siječnja 2019. obradio više od 1500 tona robe i pritom spasio od bacanja više od 600 tona hrane. Jer osim što brinemo o tome što naša djeca jedu, brinemo i o dobrobiti cjelokonog planeta.

U supermaketima također nailazimo na još jedan začarani krug između potrošača koji su si prihvaćajući marketinške kampanje, ograničili kupnju na estetski besprijekorne proizvode, te maloprodajnih marketa koji zbog takve politike ne uspjevaju prodati „robu s greškom“.

Primjer koji je zasigurno vrijedan pohvale je Francuska. U njoj supermarketi, prema zakonu, moraju svu jestivu hranu donirati društvima koja se bave prehranom siromašnih.

U Hrvatskoj se problemu gomilanja viškova hrane te gladnih ljudi pokušalo doskočiti oslobađanjem trgovačkih centara od plaćanja PDV-a na doniranu hranu, po uzoru upravo na francuske zakone. Veći uspjesi, nažalost, još nisu zabilježeni. Jedan od načina kojim se ipak uspjelo napraviti pozitivne pomake je osnivanje trgovina, poznatijih kao food outlet-a, koje prodaju proizvode „s greškom“ ili koji su pred kraj isteka roka i to po sniženim cijenama. Možda i najpoznatiji food outlet u Zagrebu, Žabac, u svojoj ponudi tako krije i proizvode s našim QR kodom, međutim više o našoj ulozi u tome imat ćete priliku pročitati sljedećeg puta.

Sve navedeno predstavlja krucijalne probleme, no ipak, nije vrijeme za traženje krivca u „velikim igračima“. Vrijeme je da krivca pronađemo u sebi i da sami budemo promjena koju u svijetu želimo vidjeti. Hranu trošimo na mnogo krivih načina: impulsivna kupovina, nepravilno skladištenje, zanemarivanje proizvoda u našim hladnjacima i odabirujući umjesto toga pripremljenu i pakiranu hranu, ne jedemo što kuhamo, pa čak se i prejedamo do točke u kojoj nam hrana ne služi svrsi, te ugrožava naše zdravlje i sreću.

I zato, znate već da dobre vijesti ostavljamo za kraj. Ovog puta one glase: mnogo toga može se učiniti vezano uz ovu problematiku. Samo moramo započeti od… ne od susjeda, bake ili prijatelja, već od nas samih. Već sljedeći put, otkrivamo vam KAKO to možete učiniti vi, a kako mi u VeeMee-u to već činimo.
Ipak, ako ste do sada već, na vlastitu inicijativu, svoj hladnjak opskrbili namirnicama iz Žapca, zapamtite – niste samo svome novčaniku učini uslugu, čak ni vašem hladnjaku.. postali ste dijelom (pozitivnog) začaranog kruga u borbi protiv bacanje hrane. Bravo!

Do sljedećeg čitanja,

Tvoj VeeMee savjetnik.